Gost niotkuda

Jovan Nikolic umjetnik je trostruke marginalne pozicije. Za jednu je krivo nasljedstvo, ono sto je preuzeo od predaka, a sto ga je, htio - ne htio, odredilo, i cemu je posvetio svoje prve knjige. Za drugu su krive politicke neprilike, ono sto mu je nametnula okolina, a sto ga je, htio - ne htio, odredilo, i cemu je posvetio velik dio svog egzilantskog pisanja proteklih godina. Za trecu je kriv on sam, ono sto je sam sebi odredio kao poziciju dalje od svih i svega, i cemu je posvetio knjigu koju imate pred sobom. Ta je marginalna pozicija najvrjednija, upravo zbog tog cina slobode, vlastite odluke. S te pozicije Nikolic promatra svijet ne mireci se s njegovom prazninom. Njegove su pjesme potraga za magijom iza pojavnog. Ona nekada otvara vrata prema ljubavi, nekada prema misticizmu, nekada prema vrtlozima propadanja. I sve je to bolje od praznine. I sve na kraju mora stati u jednu jednostavnu cistu sliku. Tako i, za Nikolica, nikako drugacije. Mutne slike znakovi su vrludanja kroz meandre snovidenja i zaumnih vizija. Jednostavne slike ljepote znak su umjetnikove jasne spoznaje; on jednostavno zna sto ljepota jest. On je u pjesmama ne trazi, nego je pjesmama saopcava, pa je, prema tome, njegova zbirka pjesama vrsta objave. A objava, s druge strane, trazi otvoreno srce koje nositelju objave vjeruje. Ja Jovanu, da zavrsim, vjerujem.Nebojsa Lujanovic